Glava mi je zadnjih tjedana radila kao švicarski sat. Sve je složila, posložila, izvagala i zapisala. Rekla mi je jasno: ona tebe ne vidi tako. Rekla ti je. Pokazala ti je. Gotovo je. Idemo dalje.
I ja sam se složio. Kimnuo sam glavom kao pametan učenik u prvoj klupi. Da, razumijem. Da, logično je. Da, odmak.
A onda sam sinoć otišao na koncert.
Uđem, krenem ravno na šank, i prvo što vidim, lijevo od sebe, na metar udaljenosti, je ona. Okrenuo sam glavu. Ona je okrenula svoju. Dvoje odraslih ljudi koji se prave da gledaju bend koji još nije ni počeo svirati.
Glava je rekla: bravo, tako treba. Srce je reklo nešto drugo, ali tiho, da glava ne čuje.
I onda, negdje oko jedan iza ponoći, nekome je pozlilo. Žena se srušila kraj šanka. Glazba je stala, upalila su se svjetla, svi smo izašli van dok je stigla hitna. Gledao sam kako je pokušavaju vratiti.
U tom trenutku više nije bilo važno tko koga ignorira. Odjednom mi je u glavi bila samo jedna rečenica: sutra bih to mogao biti ja, na tom podu. A neki ljudi ne bi ni znali što sam osjećao.
Pa sam putem kući, pijan i potresen, napisao poruku. Onu koju glava nikad ne bi odobrila. Rekao sam joj što osjećam. Bez strategije, bez taktike, bez nade u odgovor.
Odgovor nije stigao. I znao sam da neće. To je ta smiješna stvar: znao sam točno kako će završiti, i svejedno sam napisao.
Jer tu je cijeli problem s osjećajima. Ne pitaju glavu za dopuštenje.
Razum je kao dobar knjigovođa. Sve ti lijepo zbroji, pokaže crno na bijelo: ovo ne ide, ovo se ne isplati, ovdje si u minusu. I ti gledaš u te brojke i znaš da su točne. Ali osjećaji nisu stavka u bilanci. Oni ne nestanu kad ih prekrižiš.
Mislim da je to najteži dio neuzvraćenih osjećaja. Ne to što te netko ne želi. S tim se, s godinama, naučiš nositi. Najteže je to što ti glava i srce ne idu istim tempom. Glava je već na sljedećoj stanici, a srce još stoji na peronu i maše vlaku koji je odavno otišao.
I onda se ljutiš na sebe. Kako možeš, u svojim godinama, s ovim iskustvom, još uvijek osjećati nešto prema nekome tko ti je jasno rekao ne? Gdje ti je pamet?
Pamet je tu. Samo nije ona glavna.
Shvatio sam, valjda tek jutros, uz kavu i glavobolju, da se osjećaji ne gase odlukom. Ne možeš ih isključiti kao svjetlo. Možeš samo odlučiti što ćeš s njima raditi. Hoćeš li ih hraniti, ili ćeš ih pustiti da polako izgladne.
Ne pisati. Ne tražiti je pogledom po klubu. Ne tumačiti tuđe tišine. Ne ponavljati sinoćnju poruku. To su odluke koje mogu donijeti. A osjećaj neka bude tu koliko treba. Ne moram ga se sramiti, ali ga ne moram ni nositi naokolo kao zastavu.
I možda je u svemu tome nešto i lijepo. To što me još može ovako pogoditi znači da nisam otupio. Da sam, i nakon svega, još uvijek netko kome je stalo. A to ne želim izgubiti, čak ni kad boli.
Glava zna. Srce ne sluša. A ja, između njih, polako učim da ne moram birati jedno od njih. Dovoljno je da znam tko od njih dvojice drži volan, a tko samo sjedi straga i pjeva.
A vi? Jeste li ikad znali da nešto nema smisla, a svejedno osjećali? Kako ste to pustili?