Uselio sam se s dvije kutije, jednom torbom i iluzijom da ću imati pravo glasa.
Kutije su završile u podrumu, torba u ormaru, u onoj jednoj ladici koja mi je dodijeljena kao što UN dodjeljuje teritorij izbjeglicama, a iluzija je trajala točno do prve večeri. Tada sam htio sjesti na kauč.
Kauč je, valja reći, bio velik. Trosjed, siv, mekan, onakav na kakvom muškarac u reklami za pivo zaspi s daljinskim na prsima. Samo što na tom kauču nije bilo mjesta. Na njemu su sjedili jastuci.
Brojao sam ih kao što djeca broje ovce. Jedan veliki, bež. Dva srednja, s nekom zlatnom šarom. Jedan mali, okrugli, nepoznate namjene. Jedan s resicama. Jedan dugački, kao kobasica, koji je ležao poprijeko kao rampa na granici. I jedan s natpisom „Home”, za slučaj da zaboravim gdje sam. Sedam komada. Sedam jastuka na tri sjedeća mjesta. Matematika koju ni Tesla ne bi riješio.
Napravio sam ono što bi napravio svaki normalan muškarac. Pokupio sam ih rukom kao bager, istresao na fotelju i sjeo.
Iz kuhinje je stigao glas. Nije bio ljut. Bio je gori od ljutog. Bio je razočaran.
„Što radiš s jastucima?”
„Sjedam”, rekao sam, s naivnošću čovjeka koji ne zna da je upravo stao na minu.
Slijedilo je predavanje. Saznao sam da jastuci nisu za sjedenje, nego za gledanje. Da se ne naslanja na njih, nego pored njih. Da onaj s resicama ide lijevo jer je „teži vizualno”. Da onaj kobasičasti ima ime, nešto francusko, što sam odmah zaboravio. I da onaj veliki bež ne smije ležati ravno, nego mora imati udubljenje na vrhu, ono što se napravi udarcem dlana. Postoji, dakle, tehnika. Postoji karate za jastuke.
Prva teza mog suživota glasila je ovako: u stanu žene muškarac ne živi, nego je gost s produljenom vizom.
Pokušao sam pregovarati. Ponudio sam kompromis koji mi se činio pravednim: tri jastuka na kauču, četiri u ormar. Pogledala me kao da sam predložio da prodamo mačku. Jastuci se ne spremaju. Jastuci su dio prostora. Bez njih kauč je „gol”. Nisam znao da kauč može biti gol. Nisam znao ni da me to treba sramiti.
Tako je počeo hladni rat. Svaku večer bih pomaknuo jastuke, a svako jutro bi bili vraćeni na mjesto. Nitko nije ništa rekao. Nije bilo potrebe. Ja sam znao da je ona znala, ona je znala da sam ja znao, i tako smo živjeli u savršenoj obavještajnoj ravnoteži kao CIA i KGB osamdesetih. Jednom sam, iz čistog inata, okrenuo onaj s natpisom „Home” naopako. Sljedeće jutro bio je okrenut natrag, a na mom jastuku u spavaćoj sobi, na onom običnom, za spavanje, ležao je papirić: „Lijepo pokušano.”
Tada sam shvatio da gubim.
Promjena je došla u studenom, s prvim mrazom. Jedne subote ušla je u stan s vrećicom i onim izrazom lica koji žene imaju kad su kupile nešto što će ih usrećiti, a tebe koštati živaca. U vrećici su bile nove jastučnice. Božićne. Jelen sa zlatnim rogovima. Snjegović u cilindru. Bor sa zvijezdom. Djed Mraz koji me gledao s osmijehom čovjeka koji zna da ćeš ovo izgubiti.
„Mijenjamo za blagdane”, rekla je.
Mijenjamo. Množina. Kao da sam ja dio te odluke. Kao da će netko mene pitati hoće li jelen ići lijevo ili desno.
I onda se dogodilo nešto čudno. Dok je skidala stare navlake i navlačila nove, sjedio sam na fotelji, jedinom slobodnom mjestu u stanu, i gledao. Prvo s ironijom. Pa sa zanimanjem. Pa sam se uhvatio kako govorim: „Daj ovog jelena bliže prozoru, tamo ga bolje vidiš.”
Stala je. Okrenula se. Pogledala me kao da sam progovorio na aramejskom.
„Imaš pravo”, rekla je.
Imam pravo. Tri tjedna života u tom stanu, i prvi put imam pravo. Zbog jelena.
Druga teza, i ona je važnija od prve: jastučići nisu dekoracija. Jastučići su jezik. To je način na koji ona kaže „ovo je naš dom”. Svaki od njih nešto znači, a kad ih ti bezobzirno istreseš na fotelju, ne pomičeš tkaninu nego njezin osjećaj da je nešto uredila za vas dvoje. Muškarac to vidi kao sedam prepreka između sebe i daljinskog. Ona to vidi kao sedam malih dokaza da joj je stalo.
Ne kažem da sam odjednom postao dizajner interijera. I dalje ne znam francusko ime onog kobasičastog. I dalje mislim da je sedam previše. Ali sam naučio sjediti u sredini, između jelena i snjegovića, i naslanjati se pored njih, a ne na njih. Postoji tehnika. Svladao sam je.
A pred Božić sam napravio i potez koji smatram svojim najvećim diplomatskim uspjehom. Kupio sam joj jednu novu jastučnicu. Sam. Bez savjetovanja, bez konzultacija, bez sigurnosne mreže. Zelenu, sa zlatnim borom i natpisom koji ne znači ništa osim „Božić je”. Našao sam je u shopu s božićnim jastučnicama u kojem sam, priznajem, i sam malo u igri, pa sam barem znao da navlaka stane na jastuk od 45 centimetara i da neću morati ići u reklamaciju kao amater.
Kad ju je otvorila, nije rekla ništa. Samo je skinula navlaku s jednog starog jastuka, navukla moju i stavila je u sredinu. U sredinu. Na počasno mjesto, ono koje je dotad pripadalo bež jastuku s udubljenjem.
Tog trenutka znao sam da sam dobio državljanstvo.
Ladica u ormaru je i dalje samo jedna. Ali na kauču sad leži jastuk koji sam ja izabrao. A to je, gospodo, u stanu žene ravno potpisu na ugovoru o nekretnini.
Sedam ih je i dalje previše. Ali jedan je moj.