Neki dan mi je jedna pametna žena, u inače lijepom razgovoru, rekla kratko i jasno: “I što onda? Par mjeseci, raspalo se. Next.”
Raspalo se.
Ta riječ mi je ostala u glavi cijelu večer, kao kamenčić u cipeli. Pa sam sjeo i napravio ono što radim kad me nešto muči: računovodstvo. Uzeo sam dvije priče iz svog života, obje trajale otprilike jednako dugo, i stavio ih jednu pored druge. Kao u dućanu, kad uspoređuješ dva jogurta.
Priča broj jedan: Polako, da ne bude zabune.
Trajala je četiri mjeseca. Sve po pravilima. Bez žurbe, bez pritiska, upoznajemo se, gradimo, vidjet ćemo. Strpljivo, zrelo, odgovorno, onako kako se danas preporučuje u svim člancima o modernom dejtanju.
U četiri mjeseca dogodilo se sljedeće: par kava. Jedna šetnja oko Bundeka. I jedno popodne kod nje, uz sladoled.
Jedan sladoled. U četiri mjeseca. Ako to podijelimo na mjesece, ispada četvrt sladoleda mjesečno. Kad sam to izračunao, shvatio sam da sam u toj vezi bio na strožoj dijeti nego bilo koja manekenka.
Šetnja oko Bundeka bila je lijepa. Patke su bile simpatične. Razgovarali smo o poslu, o djeci, o tome kako je danas teško naći nekoga. Ironija mi tada nije bila jasna. Danas jest. Hodali smo oko jezera, u krug, četiri mjeseca. I nismo nikamo stigli. Doslovno.
Priča broj dva: Odmah, pa da vidimo.
Razmijenili smo možda pet poruka. Pet. Ne pet mjeseci dopisivanja, ne pet stotina “dobro jutro” sa sunčanim emotikonima. Pet poruka, kava, i znali smo. Ne da je to ljubav do groba, nego da vrijedi probati.
I probali smo.
Slijedilo je šest-sedam vikenda kod nje. Zajedničko kuhanje večere, ja na luku, ona na umaku, i oboje na vinu. Filmovi pred televizorom koje nikad nismo pogledali do kraja, jer smo bili zauzeti stvarima koje dvoje odraslih ljudi rade kad im je lijepo. U dnevnom boravku. Pa u spavaćoj. Pa, ne zamjerite, u kuhinji, jer je umak ionako trebao još malo krčkati.
Išli smo na večeru. Išli smo u kino, i ljubili se u zadnjem redu kao dvoje klinaca, a imali smo zajedno više od sto godina. Netko iza nas je kašljao. Nije nam smetalo.
I onda Budimpešta. Šest dana. Šetnje uz Dunav, kupke, večere, smijeh, jutra u hotelu kad nikome nije bilo do doručka. Šest dana u kojima sam uživao kao nikad u životu. Ozbiljno. Kao nikad.
A onda je ona jednog dana rekla, mirno i pošteno, da se nismo dublje povezali. Da je bilo lijepo, ali da to nije to. Ja sam kimnuo, jer je bila u pravu. Zagrlili smo se i svatko je otišao na svoju stranu. Bez drame, bez blokiranja, bez poruka u tri ujutro.
Pa sad vi recite.
Koja se od ove dvije priče “raspala”?
Prema strogoj definiciji, obje. Obje su završile. Obje su trajale par mjeseci. Ali jedna je bila četiri mjeseca čekanja da život počne, a druga je bila par mjeseci života. Iz jedne imam sjećanje na patke. Iz druge imam Budimpeštu.
I tu je cijela moja teza, koju neki ne vole čuti: s nekim možeš biti odmah ili nikad. Ne mislim na brak u prvom tjednu. Mislim na ono nešto što se između muškarca i žene osjeti odmah. Iskra, kemija, zovite to kako hoćete. Ako je ima, ne treba je pripremati četiri mjeseca. Ako je nema, četiri mjeseca neće je stvoriti. Ni četiri godine. Sve ostalo je kalkuliranje.
Znam, sad će netko reći: ali ti tražiš nešto što traje! Pa što si dobio od te Budimpešte, kad si opet sam?
Dobio sam Budimpeštu.
I da se razumijemo, nisam protiv ljubavi koja traje. Svi se nadamo. I ja. Svaki od nas koji sjedi navečer s mobitelom u ruci, i svaka od vas, nada se onoj jednoj osobi s kojom će ostariti, svađati se oko daljinskog i dijeliti zadnji komad kolača. To nije sramota. To je ljudski.
Ali dok čekamo tu jednu, život prolazi. Ne pita nas jesmo li spremni. Ne čeka da nađemo savršenog partnera sa svim certifikatima, garancijom i potvrdom da nas nikad neće povrijediti. Takav partner ne postoji. A da postoji, vjerojatno bi bio dosadan.
Mogu birati: sjediti i tražiti dokaze unaprijed, da me netko neće varati prije nego što smo uopće zajedno, da će biti nježan prije nego što smo se uopće dotaknuli, da će trajati prije nego što je uopće počelo. Ili mogu probati. Pa ako ne uspije, barem ću znati da sam živio.
Ja biram živjeti.
Jer jednog dana, kad budem star i sjedio na klupi, kao ona polovica limuna u mom frižideru, neću se sjećati razgovora koji su trajali mjesecima i nikamo nisu vodili. Sjećat ću se zadnjeg reda u kinu. Kuhinje u kojoj je umak zagorio. I Dunava u sumrak.
A vi? Jeste li vi više čekali ili živjeli? I koja je vaša Budimpešta?