Svaka obala ima svoje luke. Velike, gdje pristaju kruzeri i trajekti. Male ribarske, gdje se uvečer vezuju brodice. I one treće, o kojima se ne pjeva. Luke za loše vrijeme.
U njih nitko ne plovi iz zadovoljstva. Nitko ne kaže: “Ajmo za vikend u onu malu uvalu iza rta, baš je lijepa.” U luku za loše vrijeme svraćaš kad zapuše bura, kad se more digne, kad ti se jedro raspara. Tamo je mirno. Tamo te nitko ništa ne pita. Tamo možeš prespavati oluju.
A onda, kad se nebo razvedri, digneš sidro i odeš. Luci ne kažeš hvala. Luka je ionako tu. Luke ne osjećaju ništa.
Godinu dana sam bio takva luka. I tek sam ovih dana shvatio da luke ipak nešto osjećaju.
Kako sam prepoznao more
Ne pišem ovo da bih nekoga optužio. Pišem jer sam tek iz daljine vidio obrazac, a kad ga jednom vidiš, više ga ne možeš ne vidjeti.
Bila je to žena koja mi je bila draga. Više od drage. I ja sam joj to rekao, jasno, bez okolišanja, onako kako govorim sve. Ona mi je jednako jasno rekla da me vidi samo kao prijatelja. U redu. Bolno, ali pošteno. Rekla mi je i da nije za veze, da voli slobodu, da se ne veže.
I onda je počelo nešto što tad nisam razumio.
Kad joj je bilo teško, kad bi joj se u životu nešto raspalo, bila je odjednom tu. Dugi razgovori. Poruke navečer. Pažnja, toplina, potreba da mi ispriča sve. Imao sam osjećaj da me vidi. Da sam joj važan.
A onda bi joj se život posložio. I nestala bi. Ne mjesec, nego dva. Bez poruke, bez “kako si”, bez ičega. Kao da me nikad nije ni bilo.
Pa bi opet zapuhalo. I opet bih bio tu. Luka je uvijek tu.
Što je bilo na pučini
Tek sam kasnije složio kockice. Ona mala bura koja ju je tjerala prema meni uvijek je imala ime i prezime. Kad bi njoj s nekim drugim pukla priča, okrenula bi se meni. Kad bi se pomirili, otplovila bi natrag. Moja luka bila je, u stvari, privremeni vez između dva njegova pristaništa.
A ona priča o tome kako nije za veze? Bila je u vezi dok mi ju je pričala.
I sad dolazi dio na kojem sam dugo zapinjao. Je li ona loša osoba? Nije. Ne mislim da je ijedna žena koja se tako ponaša loša osoba. Nije me varala, nije mi ništa obećala, nije mi ništa ukrala.
Ali sebično je. I nefer.
Jer ona je znala. Znala je što osjećam, jer sam joj to rekao. I svaki put kad mi se vratila u lošem trenutku, s njom se vraćala i moja nada. Njoj je bilo lakše. Meni je bilo teže. Ona je dobila mirnu luku za oluju, a ja sam dobio novi krug čekanja.
I na kraju, jedne večeri, na mjestu gdje je znala da ću biti, došla je s nekim novim. Par metara od mene. Ne znam je li to bilo namjerno ili samo bezobzirno. Iskreno, više mi nije ni važno. Jer obje verzije govore isto: na mene, u tom trenutku, nije mislila.
Što luka zna, a brodovi ne
Kad nekome jasno kažeš da si zaljubljen u njega, dao si mu u ruke nešto krhko. Nisi mu dao obvezu da ti uzvrati. Ljubav se ne duguje. Ali si mu dao znanje. A znanje nosi odgovornost.
Najmanje što možeš napraviti kad znaš da te netko voli, a ti njega ne, jest ne koristiti tu ljubav kad ti zatreba. Ne tražiti utjehu kod nekoga kome tvoja utjeha znači nadu. Ne zvati ga kad je tebi teško, pa nestati kad je tebi lijepo. I ne ljubiti se s drugim pred njegovim očima.
To nije puno. To je samo obzir.
Ne kažem da je meni bilo lako biti pošten. Nije. I ja sam na kraju napisao jednu poruku koju nisam smio, u noći kad me zaboljelo. Nisam ponosan. Ali razlika je u tome što sam ja godinu dana govorio istinu, a čuo priče.
Pravilo koje sam naučio prekasno
Jednom mi je usput rekla da joj je najbitnije udovoljiti sebi. Rekla je to smijući se, i ja sam se nasmijao. Mislio sam: šala. Kakva šala. To je bila najiskrenija rečenica koju sam od nje čuo u godinu dana.
Kad ti ljudi kažu tko su, vjeruj im. Prvi put. Ne kad ti dokažu, ne kad te zaboli, nego odmah. Pogotovo kad ti kažu nešto što ne želiš čuti.
I gledaj djela, ne riječi. Svi se kunu u iskrenost i otvorenost. Malo tko ih živi.
Danas više nisam luka. Digao sam lanac preko ulaza. Ne iz osvete, nego iz brige za sebe. Ako ponovno zapuše, naći će ona drugu uvalu. Ima ih puno.
A ja? Ja bih jednom volio biti nečija luka u koju se plovi i kad je more mirno. Ne zato što vani bjesni oluja, nego zato što je ondje lijepo.
A vi? Jeste li nekad bili nečija luka za loše vrijeme? I koliko vam je trebalo da to shvatite?