“Ovaj krug sam skupio i opet sklopio, On me voli, on me nosi, on mi oprašta”
Postoje dani koji se ne zaboravljaju po velikim riječima ili pompoznim obećanjima, nego po čistom osjećaju da si u pravom trenutku, na pravom mjestu i s pravom osobom. Ova subota bila je upravo takav mozaik – prosvjed na gradskim ulicama, moj rođendan, luda svirka i tona autentičnog smijeha. Kad podvučem crtu pod sve što se izdogađalo od jutra pa do kasne noći, ostaje jedna jednostavna i čista činjenica: drago mi je da je baš ona provela sa mnom gotovo cijeli taj dan.
Krenulo je s prosvjedom – bio je to Hod za Liku. Iako sam noć prije toga bio na koncertu i bio prilično umoran, takav prosvjed ni pod razno nisam htio propustiti. To su stvari u koje vjerujem i gdje jednostavno moram biti. Proći kroz taj prosvjedni naboj i gradsku gužvu bila je prilično neobična kulisa za proslavu rođendana, ali u tom ljudskom mravinjaku nismo izgubili korak. Nije bilo protokola ni patetike, samo dobar ritam i osjećaj da lagano koračamo zajedno kroz grad.
A onda je uslijedila komedija večeri pred Tvornicom kulture. Oko devet sati stižemo na ulaz, našli se u minutu točno, i dok čekamo kolegu koji stiže za pola sata, sjednemo na terasu. Vanjski šank nije radio, pa mi Marina kaže: “Odi do ulaza, pitaj zaštitara je l’ konobar nosi cugu van il’ moramo unutra.” Prilazim ja vratima, vidim nekog ćelavog lika okrenutog leđima – čisti redar, nema tko drugi biti. Tapšem ga opušteno po ramenu: “Čuj, stari, je l’ konobar donosi ili moramo ići unutra po cugu?” Čovjek se polako okrene i gleda me potpuno blijedo. Stojimo tako u tišini desetak sekundi dok meni u glavi ne spoje žice… Nije to bio nikakav zaštitar, nego glavom i bradom Davorin Bogović. Osramotio sam se u sekundi, ali taj je promašaj odmah postavio savršen, opušten ton za sve što je slijedilo.
Kad smo ušli unutra, bend “Pozdrav Novom Valu” isporučio je opaki, fantastičan presjek cijele te neponovljive epohe. Bilo je to pravo glazbeno putovanje kroz zlatno doba, a klub je eksplodirao kad se na pozornicu popeo sam Bogović i otpjevao “Crno-bijeli svijet”. Ipak, ono što me najdublje proželo bila je apsolutno sirova, čista energija pjesme “Krug” od EKV-a. Taj intenzitet, ta mješavina emocije i zvuka nije nešto što možeš doživjeti i podijeliti sa svakim. To je atmosfera koju možeš iskreno doživjeti samo s osobom kao što je Marina – netko tko tu vibraciju osjeća bez ikakve potrebe za dodatnim objašnjavanjem.
U svoj toj gužvi i znoju, najjači je bio onaj nevidljivi osjećaj kad u prepunom klubu, dok oko vas gori rokenrol, jednostavno osjetiš nečije rame uz svoje. Bez potrebe za velikim definicijama ili analizama. Prihvatila je moj dan, moj ritam i naš grad. Na kraju, shvatiš da su stvari zapravo vrlo jednostavne. Kako god nekome zvučalo čudno za moju sreću dovoljno je bilo da bude pored mene. Taj dan. I tu noć.
Hvala ti Marina na tom danu. Bilo mi je prelijepo.
