Statistical error i zakon privlačnosti: Kako sam preživio praline i ostao živ
Gledam malo ovu našu digitalnu oazu, palim i gasim ovu zelenu lampicu, pa si mislim – matematika je ipak egzaktna znanost. Čista statistika kaže da u mom ciljanom mikro-bazenčiću od jedva 200 aktivnih profila u Zagrebu, šansa za pogodak graniči s dobitkom na lotu. Ali nije stvar u matematici, stvar je u čistoj, surovoj biologiji koju sasvim opušteno prihvaćam. Bez ikakve ogorčenosti, dapače, s popriličnim olakšanjem.
Shvatio sam formulu. Sve moje lijepe, pismene rečenice, sav trud i manire zapravo odlaze u vjetar iz jednog vrlo jednostavnog razloga: buraz, nisi joj dovoljno privlačan. I to je skroz okej.
Nema tu ljutnje, to je gola činjenica. Najjači su mi oni trenuci kad pošaljem poruku, s druge strane se upali ekran i stigne odgovor: “Isuse, ovo je nešto najljepše što mi je itko ikad napisao!” Čovjek bi pomislio – evo je, krenulo nas je. A onda slijedi neizbježna sekunda u kojoj dotična baci pogled na moju sliku na profilu. I u tom trenu… muk. Tišina u eteru. Klik, i nema te više. Moja elokvencija službeno gubi bitku od moje fotografije u roku od tri sekunde.
I kad podvučem crtu pod ovaj svoj virtualni staž, jasno mi je da ne vrijedi.
Ne vrijedi ona potencijalna pogibija i žuljevi u novokupljenim cipelama koje si uzeo specijalno za taj jedan jedini dejt. Ne vrijedi ni špartanje na drugi kraj Zagreba u potrazi za najboljim, ručno rađenim pralinama koje uopće postoje na tržištu. Ne vrijedi ni to što preokreneš cijeli grad, sve antikvarijate i knjižare da pronađeš baš onu jednu specifičnu knjigu koju ona obožava, niti ona jedna savršena, lijepa crvena ruža… Sve je to ništa, nula bodova, ako onaj prvi vizualni filter kaže – “promašaj”. Možeš ti biti car riječi, ali slika i dalje govori tisuću njih.
Zato, gledajući ovaj svoj premium koji polako ide svome kraju, donosim jedini logičan zaključak. Jednostavno, stvari stoje tako kako stoje. Moje riječi su očito preteške za ovaj plitki digitalni prostor, a slika nedovoljno “probrana” za nerealne apetite.
Ništa, plan je jasan: treba u stvarnom svijetu naći neku simpatičnu, slabovidnu rokericu koja više voli skakati na koncertima nego skrolati po ekranu, pa da se prepoznamo po energiji, a ne po filterima.
I za sam kraj, duboke isprike dežurnim kritičarima jer sam se, zamislite drskosti, opet usudio na dejting sajtu progovoriti o dejtanju – ili preciznije, o kroničnom nedostatku istoga. Za razliku od njih, koji već godinama vjerno tavore na ovoj Iskrici, sami, jadni i zabetonirani na istom mjestu, ja ipak nemam tu privilegiju ni sreću. Moje vrijeme ovdje je iscurilo i sad još samo odrađujem dok ne iscuri premium.
